IZGRADILA POLA BEOGRADA, A UMRLA SAMA I PONIŽENA: Slavna Srpkinja u logoru se zaljubila u Albanca, venčali su se, dobili ćerku, a onda joj je OVO ZABRANIO
Dodajte Kurir u vaš Google izborU 19. veku položaj žena bio je ograničen širom Evrope, pa i u Srbiji, jer je društvo bilo oblikovano prema muškim standardima, a pristup obrazovanju, profesijama i visokim funkcijama bio je gotovo nedostižan.
Od žena se uglavnom očekivalo da se posvete braku i porodici, dok su retke, hrabre i istrajne pojedinke uspevale da prevaziđu te okvire i otvore put budućim generacijama. Među njima bila je iJelisaveta Načić.
Jelisaveta Načić bila je prva žena sa diplomom arhitekte na ovim prostorima, kao i prvi glavni arhitekta u Beogradu. Pošto nije imala podršku porodice za školovanje, studije je finansirala iz sopstvenog miraza.
Zahvaljujući njenom radu, Beograd je dobio niz značajnih arhitektonskih dela koja su krasila predratni grad, a neka od njih i danas postoje. Projektovala je Osnovnu školu "Kralj Petar Prvi" iznad Saborne crkve, parohijsku crkvu Aleksandra Nevskog na Dorćolu, delove Terazija, Velikog i Malog Kalemegdana, kao i zelene barokne stepenice sa česmom od ripanjskog kamena preko puta francuske ambasade, uz brojne reprezentativne privatne kuće.
Ljubav iza bodljikave žice
Rat je prekinuo Jelisavetinu uspešnu karijeru i odveo je u potpuno novi životni pravac, ispunjen tugom, izazovima, ali i velikom ljubavlju. Godine 1916, zajedno sa oko 15.000 srpskih intelektualaca i patriota, bila je internirana u logor Nežider.
Jelisaveta je u baraci delila prostor sa 15 žena, a pošto je sa 38 godina bila najstarija, preuzela je ulogu starešine. Prema svedočenjima žena koje su boravile u Nežideru, uslovi u logoru bili su relativno fleksibilni - postojala je mogućnost razmene pisama sa spoljnim svetom, kao i primanja poseta. Upravo tada Jelisavetu Načić je posećivao Luka Lukaj, albanski revolucionar i intelektualac, koji je takođe bio interniran u logoru.
Između njih se razvila ljubav koja je godinu dana kasnije krunisana brakom, a ubrzo je rođena i njihova ćerka Lucija.
Pušteni su na slobodu pred kraj rata, uz intervenciju Lukinog ujaka, nakon čega su pokušali da izgrade život u Beogradu. Ipak, posle dve godine provedene u prestonici, sele se u Skadar, verujući da će blizina mora pomoći zdravlju njihove ćerke Lucije, koja je bolovala od upale pluća.
Luka je poticao iz imućne porodice i nasledio je brojna imanja u Albaniji, što mu je omogućilo finansijsku stabilnost i slobodu da se posveti političkim idejama. Sarađivao je sa Srbijom i pre Prvog svetskog rata, a u Skadru se aktivno suprotstavljao italijanskom uticaju u Albaniji, zalažući se za ideju njenog priključenja novoformiranoj južnoslovenskoj državi. Zajedno sa suprugom Jelisavetom učestvovao je i u gerilskim akcijama tokom borbi protiv italijanske okupacije Albanije.
Supružnici su, usled političkog delovanja, 1923. godine proterani iz Skadra, nakon čega su se preselili u Dubrovnik, gde su u starom gradskom jezgru živeli do kraja života. Iako više nisu bili politički aktivni, Luka je 1928. godine simbolično izrazio otpor odricanjem od albanskog državljanstva nakon dolaska kralja Ahmeta Zogua na vlast, a 1935. u Beogradu je objavio i "Arbansko-srpskohrvatski rečnik".
Luka je vodio boemski život, dok Jelisaveta nije imala mogućnost da profesionalno napreduje, jer joj je suprug onemogućavao zaposlenje. Posvetila se porodici, prijateljima i putovanjima, a preminula je početkom maja 1955. godine od iznenadne bolesti. Nakon smrti supruga, uputila je molbu Narodnoj skupštini FNRJ za dodelu nacionalne penzije, ali je odgovor stigao tek nakon njene smrti i bio je negativan.
Do kraja života Jelisaveta Načić je osećala nostalgiju za Beogradom i često je maštala o povratku u rodni grad.
Kurir.rs